Kakva je razlika izmedju socijalne anksioznosti i socijalne fobije?
Mnogi ljudi osećaju izvestan stepen napetosti-anksioznosti pri javnim nastupima, polaganju ispita i drugim socijalnim situacijama u kojima bi mogli da budu procenjvani od strane drugih osoba. Ovaj osećaj blage uznemirenosti-treme najčešće ne predstavlja ozbiljan problem, jer ih ne remeti da iskažu svoja znanja ili potrebe i interesovanja, da predstave sebe drugima na odgovarajući način primeren situaciji.
Za razliku od njih kod osoba koje ispoljavaju simptome socijalne fobije ta anksioznost je intezivna i remeteća ili blokirajuća tako da osoba ne uspeva da predstavi sebe i zbog toga ima posledice u mnogim domenima socijalnog funkcionisanja-na poslu, na polju obrazovanja i akademskih uspeha, napredovanja u karijeri, na polju bliskih intimnih veza, socijalnog funkcionisanja i uživanja u druženju, zabavi, rekreaciji.
Osoba koja ispoljava simptome fobije u socijalnim situacijama doživljava osećaj preplavljujuće anksioznosti oko svog ponašanja i nastupa u prisustvu drugih osoba kada je suočena sa nekom aktivnošću koja može izazvati odbacivanje ili neodobravanje drugih ljudi ili dovesti do poniženja i osramoćenosti kao reakcije na ispitivački i kritički odnos drugih prema njoj.
Definiše se kao uporan strah od jedne ili više socijalnih situacija u kojima je osoba izložena mogućem posmatranju, ispitivanju i proceni od strane drugih i strah da će se ponašati na neki način koji bi mogao da je osramoti ili ponizi pred drugima.
Najčešće situacije u kojima se poremećaj manifestuje uključuju strah od javnog nastupa ili govora, strah od razgovoira ili interakcije sa osobom suprotnog pola, strah od razgovora sa autoritetima, itd. Istraživanja pokazuju da postoje ljudi koji doživljavaju strah od loše procene u gotovo svim socijalnim situacijama.
Zbog čega su neki ljudi skloniji razvijanju ovog poremećaja od drugih?
Neke osobe su predisponirane biološkom i psihološkom osetljivošu da razviju socijalnu anksioznost i izbegavavanje socijalnih kontakata.
Socijalna fobija često počinje tokom adolescencije i u vezi je sa težnjom da se ostvari osamostaljivanje u odnosu na roditelje i samim tim jače povezivanje i oslanjanje na odnose sa vršnjacima. Zbog toga se pojačava zabrinutost u odnosu na njihovu procenu kod adolescenata. Ako adolescent doživi odbacivanje ili kriticizam od strane svojih vršnjaka to može doprineti njegovoj sklonosti ka povbačenju iz komunikacije, zatvranju a samim tim se njegove socijalne veštine ne razvijaju na adfekvatan način što može izazvati dalje odbacivanje i razvijanje loše slike o sebi.
Hipoteza REBT terapeuta je da usled biloške i psihološke preosetljivosti neki ljudi u odnosu na ovo iskustvo lakše stvaraju i održavaju iracionalna uverenja koja su u najdirektitnoj vezi sa nastankom i održavanjem socijalne anksioznosti, paničnog straha i izbegavanja socijalnih situacija.
- Prvo uverenje je zahtev da osoba mora biti uspešna i kompetetna u onome što radi i u zadobijanju odobravanja i naklonostoi drugih jer će se osećati kompletno neuspešnom ako u tome nije uspešna.
Samim tim apsolutističkim zahtevom uvodi sebe u jaku strepnju od ulaska u te situacije i strah od eventualne neuspešnosti.
- Drugi zahtev je da ne sme doživeti neprijatnost u vidu osramoćenosti, poniženosti ili telesnih siptoma kojima je praćena anksioznost i panika.
U odnosu na ova dva zashteva osobe koje imaju simtome socijalne fobije istovremeno imaju osećaj da su neadekvatne i neuspešne u socijalnim situacijasma i da je zbog toga najbolje da ih izbegavaju da se ne bi osećale osramoćeno i poniženo.
Šta je još karakteristično za opažanja socijalnih situacija kod onih koji imaju socijalnu fobiju?
Uz to osobe koje imaju socijalnu fobiju su sklone da razvijaju nerealne predpostavke, zaključke i predvidjanja u vezi sa socijalnim stuacijama.
- skloni su da prescenjuju verovatnoću javljanja socijalnih dogadjanja koja bi po njih mogla da imaju loše posledice
- postoji veća sklonost da se nejasne, neodredjene ili neutralne situacije pre tumače kao negativne(kritika, odbacivanje,neprihvatanje,..) u odnosu na osobe koje nemaju simptome socijalne fobije.
- Sklonost da takve dogadjaje tumače kao daleko opasnije, štetnije, nego što čine oni koji nemaju siptome socijalne fobije.
Na šta ukazuju istraživanja razlike u opažanju sebe i drugih?
Njihova samoprocena može biti više zasnovana na već postojećim uverenjima o sebi da su neadekvatni nego na informacijama o njihovom aktuelnom ponašanju u specifičnoj interakciji. Oni precenjuju negativne aspekte svog socijalnog ponašanja a podcenjujuu pozitivne.
Socijalno anksiozni mogu opažati druge ljude kao otvorene, tople i prijatne u interakciji ali ipak mogu biti skloniji da njihovo standardno ponašanje tumače kao kriticizam i neprihvatanje nego neanksiozni ispitanici.
Jednostavnije rečeno kada opažaju ponašanje druge osobe nezavisno od njih oni su realni a kada opažaju istu osobu u odnosu na njih- da li ih ona prihvata onda su nerealni skloni da se oslanjaju na uverenje da su neadekvatni i nedopadljivi.
Što su socijalno anksiozniji ljudi su skloniji da posmatraju druge ljude kao stroge kritičare koji su potpuno rasterećeni zabrinutosti kakav oni utisak ostavljaju i da li će biti prihvaćeni od strane drugih, i potpuno usmereni na kritičku procenu drugih u komunikaciji.
Kako socijalno anksioznim može pomoći terapija?
Najelegantnije rešenje za smanjenje socijalne anksioznosti ako je ne posmatramo razvojno je delovanje na kognitivni mehanizam njenog nastanka u momentu kada je nastala. Da bismo im pomogli treba da se usmerimo ka promeni svih navedenih iskrivljenih, iracionalnih opažanja sebe i drugih u socijalnim situacijama, da misle kao neaksiozni i reše se svog problema.
Ako taj poremećaj posmatramo razvojno onda treba da otkrijemo bazične predposavke- uverenja koja su se tokom odrastanja formirala i doprinosila razvijanju bazične nesigurnosti u porodici i komuninikaciji sa drugima i da klijentima pomognemo da ih promene.
U okviru porodično zasnovanog programa i roditelji i deca pohadjaju odvojene grupne seanse i istovremeno seanse porodične terapije i obučavaju se u u veštinama kontrole anksioznosti, rešavanja problema i veštinama komunikacije, i korišćenja sistema nagradjivanja.
Na seansama kontrole anksiozni se uče i roditelji i deca da dovode u pitanja svoja katastrofiziranja socijalnih situacija i da koriste vežbe opuštanja i samoinstrukcije da bi prevladali anksioznost.
Na seansama veštine rešavanja problema i komunikacije obučavaju se u govorenju i slušanju, konstruktivnom rešavanju konflikta.
Na seansama sistema nagradjivanja roditelji se uče da nagradjuju hrabro ponašanje svoje dece i da ignorišu njihova ponašanja povezana sa anksioznošću a deca su bila uključena u predlaganje menija nagrada.
Ljiljana Filipović, porodični psihoterapeut
