Ovaj stadijum koji je najduži u bračnom ciklusu istraživači su opisali kao novi fenomen 20-og veka. Ranije je bilo malo parova koji su doživljavali ovaj period jer je bar jedan roditelj umirao pre nego što i posledjnje dete ode od kuće.
Za starije partnere glavni izazov za njihovu sigurnost leži u tome da se izbore sa odlaskom dece kao i sa opadanjem fizioloških sposobnosti. Potencijalni problemi za parove su udruženi sa procesom odrastanja dece i pomeranjem njihovih života izvan roditeljskog doma.
Zašto za mnoge roditelje odlazak dece iz kuće predstavlja traumatičan dogadjaj?
Nove okolnosti da su odrasli ponovo sami u kući mogu pojačati ranije konflikte i povećati distancu izmedju partnera. Ukoliko su njihovi individualni putevi razvoja toliko razilaze suočavaju se sa eventualnim odkrićem da je ostalo malo polja zajedničkog zadovoljstva. Ukoliko su tokom vremena negovali svoje partnerske odnose i imali zajedničke razvojne okosnosnice onda nove okolnosti mogu dovesti do veće bliskosti i uzajamnog zadovoljstva.
Bolno može biti suočavanje sa činjenicom da deca ponekad odlaze prerano bežeći od konfliktne komunikacije medju roditeljima ili sa braćom i sestrama. U takvim okolnostima najverovatnije će njihovi budući odnosi biti konfliktni ili distancirani.
Susrećemo se i sa pojavom da su deca prekinula komunikaciju sa roditeljima ili je samo formalno održavaju.
Veoma je bolno suočiti se sa neuspešnošću u okviru roditeljske uloge ako deca prosečnih sposobnosti nisu završila školovanje ili su razvila neke oblike poremećaja ličnosti, ponašanja, bolesti zavisnosti i zbog toga su i dalje zavisna od roditelja.
Proces separacije i individuacije od roditelja bi trebao da se završi krajem adolescencije (24god.) Medjutim u nekim porodicama se tada ne završava već može da traje sve dok i roditelji i deca ne budu imali spremnost da ga okončaju.
Nekim parovima je teško da deci daju u potpunosti dozvolu za individuaciju i separaciju jer se osećaju ostvarenim jedino u roditeljstvu i daju mu prioritet u odnosu na negovanje partnerstva. Mnogi brakovi su formalni, nema bliskosti u partnerskom odnosima i održavaju se samo zbog roditeljstva.
Kad deca odu gubi se smisao zajedničkog života.
Deca mogu biti utrougljena izmedju roditelja i njihovim odlaskom se mogu pojačati konfliktni odnosi. Zbog toga i dalje uvlače decu kao medijatore u svoje polje sukoba.Svoju potrebu za dominacijom jedan ili oba roditelja ostvaruju kroz dalje uplitanje, mešanje u život dece.
Koje zahteve pred njih postavljaju nove uloge bake i deke?
Specifičan zadatak se odnosi na nalaženje pogodne pozicije u mreži porodičnih odnosa zbog novih uloga nastalih dolaskom unuka.
Deke i bake često imaju zaštitničko ponašanje prema unukama-unucima jer su oslobodjeni roditeljske odgovornosti. Ono može da remeti roditelje u uspostavljanju roditeljskog autoriteta a decu u osamostaljivanju i preuzimanju odgovornosti.
Ukoliko procesi separacije i individuacije od primarne porodice nisu završeni uplitanje baka i deka može da ugrozi i bračne odnose.
Zaštitničko ponašanje je opravdano jedino u slučajevima nasilja u porodici ali i tada nije adekvatno ukoliko se za pomoć ne obrate nadležnim institucijama.
Nasuprot tome je pojava da deke i bake realno imaju potrebu da decu zaštite od roditeljskih konflikata, zanemarivanja i zapostavljanja, ili nedostatka empatije za dečije razvojne potrebe.
To nije delotvorno ako roditelji nemaju uvid u štetne posledice svojih ponašanja ili im je važnije da ulažu u partnerstvo nego u roditeljstvo.
Od koristi bi bila pomoć psihoterapeuta da se razreše konfliktni odnosi i uspostave fleksibilnije granice u odgovaranju na razvojne potrebe dece, pri čemu taj proces može da pospeši ukjlučivanje šireg porodičnog sistema podrške.
Ne treba zaboraviti da postoje i bake i deke koji predstavljaju prave podsticajne uzore za celokupan psihički razvoj dece, autoritete zasnovane na ljubavi koje njihovi unuci i unuke tokom čitavog života slede.
Kakve su promene moguće u odnosima sa prijateljima i širom porodicom?
Prijatelji, ili članovi porodice, posebno njihovi roditelji, mogu takodje biti izgubljeni smrću ili nedostatkom kontakta zbog velike udaljenosti ili preplavljenosti sopstvenim porodičnim odgovornostima i obavezama.
Ovakvi procesi mogu dovesti do izolacije bračnih partnera i prevelike upućenosti jednog na drugog, što se komplikuje činjenicom da gubici nagoveštavaju i eventualnu smrt jednog partnera i sopstvenu smrt.
Za ovaj period je karakteristična zajednička ili individualna potraga za novim značenjima u životu, novim zadovoljstavima i izvorima produktivnosti.
Zbog čega još mogu biti zabrinuti?
Brige se odnose i na održavanje zadovoljavajućeg stepena bliskosti u odnosu na potencijalno smanjenje seksualnih želja i sposobnosti uzrokovanog starenjem ili bolešću.Bliskost se može održavati uprkos tome ako su iznegovani harmonični odnosi usvajanjem novih načina i mogućnosti iskazivanja bliskosti.
Sledeće polje potencijalnih teškoća je adaptacija na odlazak u penziju zbog nedostatka mogućnosti profesionalne afirmacije i ponekad gubitka statusnih obeležja koje je omogućavala profesionalna pozicija. Potrebno je naći nove životne sadržaje i akltivnosti kroz koje će se ti nedostaci kompenzovati i koje će ih ispunjavati osećanjem ostvarenosti i zadovoljstva.
Na koji način može da im pomogne psihoterapija?
Treba naglasiti ulogu psihoterapije u pogledu jačanja i očuvanja životnog optimizma u organizaciji života, ili lečenju organskih oboljenja, bržem i boljem oporavku nakon bolesti, kao i na polju usaglašavanja u negovanju bliskosti.
Ljiljana Filipović, porodični psihoterapeut
