Najstabilniju i najsrećniju decu uglavnom podižu strogi i dosledni roditelji – dete tačno zna kakva su pravila i kako da se kloni nevolje. Zbog toga su takva deca vrlo retko kažnjavana. Najvažnije je da deca znaju da su bezuslovno voljena i poštovana i da nemaju strah od odbacivanja. Ukratko to je kombinacija strogih pravila uz pozitivna osećanja.
Za razliku od ovih postoje roditelji koji deci daju mnogo slobode i u tim porodicama deca prolaze nekažnjeno za svoje nestašluke. Ova deca stalno ispituju granice slobode tragajući za nekim ko će povući kočnicu a njihovi roditelji pogrešno razumeju njihove signale. Sva deca imaju istu potrebu za granicama, moraju da znaju da će ih neko zaustaviti.
Istraživanja pokazuju da postoje tri tipa roditeljske reakcije na loše ponašanje deteta: agresivna, pasivna i pozitivna.
Agresivni roditelji
Oni su stalno besni na svoju decu, a taj bes obično nije posledica detetovog ponašanja. Roditelji se oslobođaju svoje napetosti napadajući decu.
Deca na to reaguju različito: Neka deca njihovu viku shvataju kao izraz ljubavi, često uzvraćaju vikom kako bi uzvratili ljubav i uskoro su roditelji i deca povezani svađom. Ono što posmatraču izgleda kao opasna situacija zapravo je oblik prisnosti koji bi svima nedostajao kad bi prestali.
Druga deca osećaju roditeljsko ponašanje kao destruktivno i postaju povučena i uznemirena.
Kad je reč o poslušnosti agresivni roditelji postižu rezultate zasnovane na strahu ali na kraju imaju decu koja su ili uplašena ili uznemirena ili prkosna ili i jedno i drugo!
Pasivni roditelji
To su popustljivi blagi roditelji koje na kraju ipak izdaje strpljenje i onda kazne dete na takav način da i oni i dete znaju da je situacija izmakla kontroli.
Otprilike trećina roditelja spada u tu grupu pogotovu dok su im deca još mala a oni stiču iskustva u roditeljstvu.
Pozitivni roditelji
Pozitivni roditelji su jasni, strogi, odlučni i prilično samouvereni i opušteni. Njihova deca znaju da moraju da poštuju pravila ali istovremeno znaju da ih niko i kada pogreše neće ponižavati. To je veština koja se uči a ne nešto sa čim se čovek rađa.
Meki roditelji podcenjuju sebe, strogi roditelji cene sebe.
Njihova pozitivnost se ogleda u onome što rade:
- Postavljaju detetu zahteve a ne predloge o kojima se diskutuje
- Imaju pri tom kontakt očima sa detetom
- Jasno ih formulišu: „hoću da sad….da li razumeš i traže odgovor da ili ne
- Ako ih deca ne poslušaju ponove zahtev i ne raspravljaju se pokazujući detetu da su spremni da istraju i da se neće iznervirati.
Važno je istrajavanje. Kada dete uvidi da roditelj neće odustati ali neće se ni iznervirati, prosto će poslušati.
Oni razvijaju poseban ton i držanje kojim poručuju detetu: ozbiljno mislim, koji se razlikuje od onoga kojim se raspravljaju, izazivaju, igraju ili pohvaljuju, koji će dete prepoznati i poslušati.
Sve počinje od odluke da i roditelji imaju svoja prava i da je detetu potrebna kontrola.
-To je potpuno različito u odnosu na roditelje koji se plaše sukoba i zvuče neodlučno kada zamole dete da sarađuje.
-koriste raspravu i objašnjenja a ne vide da dete time kupuje vreme
-ne shvataju da u raspravi sa detetom ono uživa u činjenici da ima moć nad odraslom osobom
-na kraju roditeljima prekipi i prasnu sa više negativnih osećanja i grubosti nego što su zaista želeli.
Nema sumnje da odnos sa decom zahteva odlučnost, rešenost i osećanje cilja i nema lepšeg osećanja kada znate da u tome imate podršku svog partnera. Oba roditelja treba da održavaju ravnotežu strogosti i ljubavi. Ne može se nadoknaditi grubost ili blagost drugog roditelja – svaki roditelj treba da bude kompletna osoba u odnosu prema detetu.
To znači da mama ne treba da prebacuje pitanje discipline na tatu koji kada dođe kući želi samo da se odmori ali na kraju postaje strašilo za decu.
Ako je dete počelo raspravu sa mamom treba sa mamom i da je završi. Ako se otac umeša to je samo zato da bi dete podsetio na poštovanje majke a zatim ih ostavlja da rasprave.
Isto tako to znači da jedan ne treba da ublažava grubost drugog jer će u detetovim očima biti oboje neuravnoteženi.
Ne postaje se jednostavno uspešan roditelj. Negubitnički metod zahteva temeljne promene uobičajenih stavova roditelja o podizanju dece. Za primenu tog metoda treba vremena ali i učenja veština aktivnog slušanja i iskrenog saopštavanja svojih misli i osećanja. Ustvari taj novi metod uvođenja discipline kroz delotvorno razrešavanje sukoba zahteva od roditelja da su spremni da odvoje vreme za njegovo razumevanje i primenu ali su zauzvrat nagrađeni rezultatima koji prevazilaze sva njihova očekivanja.
Ljiljana Filipović, porodični psihoterapeut
